Poginuli i nestali policajci PU Varaždin

Pokušat ću u kratko ispričati jednu od mnogo tužnih priča koje su mi se urezale u ovome ratu, a kroz ovu ću se prisjetiti svih poginulih policajaca koji su iz Varaždina došli u Vukovar. Nakon što smo bili prisiljeni napustiti položaj na Trpinjskoj cesti 13.11.91. povlačili smo se ulicu po ulicu, kuću po kuću, vjerujući u pomoć koja će doći. Bili su to najteži dani od početka rata, gladni, iscprljeni, spavanje se svodilo svega na sat-dva, jer vremena za spavanje više nije bilo.Zapovjednika obrane više nije bilo, napustili su grad a mi smo ostali sami.

Grad je gorio, detonacije su odzvanjale bez prestanka, doslovno je podrhtavala svaka stopa zemlje, sve je prazno,samo slomljena stabla po cesti, opeke, žice od struje, mrtvi suborci u jarcima prekriveni najlonom ili nekom dekom, strah ogroman strah. A u glavi samo jedno pitanje što će biti sutra?, hoće li pomoć doći?, što kažu na vjestima?, kuda dalje? i opet strah, strah od nepoznatog, jer više nema ničega ostao je samo taj tupi pogled u daljinu i pogled u strah. Povlačeći se tako 17.11. došli smo u stambenu zonu na Borovskoj cesti u središtu Borova naselja. Opet neka nada, jer nas je sve više i više,iz svih okolnih kvartova.Povlačimo usku crtu obrane i sad nas je više, strah polako nestaje,ali neizvjesnost ostaje. Tražimo tranzistore da čujemo neku vjest,da čujemo jedinu vjest; POMOĆ STIŽE.

No pomoći nema, pokušavamo se šaliti i smijati ali strah je stalno tu. Sjedimo u podrumu jedne zgrade i tu upoznajem policajca iz Varaždina, kažem policajca jer mu niti danas ne znam ime. Imao je 23.godine,bio je crn visok dečko.Sjedio je u kutu i šutio. Gledao sma ga sa strane i mislio, zašto se on izolirao?. Dvije starije gospođe, pekle su nam male pogačice od tjesta, nije bilo kvasca,bile su užasno tvrde, ali miris koji se širio podrumskom prostorijom je ponovno probudio nadu.Nadu da nije još kraj. Konačno nešto toplo, konačno nešto svježe, neka je i tvrdo, ali one su to pekle sa srcem, a mi smo uživali. Nakon dana, i dana na keksima iz ormarića napuštenih stanova konačno nešto toplo.

Uzeo sam pladanj sa tim pogačicama i otišao do njega, ponudio ga i sjeo kraj njega. Pružio sam mu ruku i rekao svoje ime, on me gledao,preplašeno i uspio je reći svoje ime. Ime koje ja nisam čuo,a bilo mi je neugodno pitati da ponovi. Počeli smo razgovarati.Pričali smo o svemu i svačemu, kao da se poznajemo 100 godina.Pričao mi je o svojoj curi u Varaždinu, svojim roditeljima,prijateljima,školi u koju je išao,pričao mi je o svemu. I ja sam njemu pričao o svojima, o ocu i majci koji su bili u centru u skloništu sa mlađim bratom, koji je tada imao 11.godina i sestri za koju nisam znao gdje je tada.Pričali smo o svemu i uživali u razgovovoru.

Odjednom me je presjekao i rekao, "ovo će završiti sutra,pomoć neće doći", gledao sam ga i nisma mogao ništa izgovoriti,znao sam da govori istinu ali nisma je mogao prihvatiti. Tad sam ja zašutio. No on me pokušao raspoložiti i rekao je "ma nebrini kad dođemo u Zagreb ja ću ti pokazati gdje se izlati",pričao mi je o Jarunu, o kafićima i diskotekama u Varaždinu, o mjestima gdje ćemo ići, kako ćemo se napiti i konačno naspavati.Uspio me raspoložiti, jer bio je jako vedar dečko i imao je strašno zarazan smjeh.Kad bi se glasno nasmijao, svi su se u podrumu nasmijali premda nisu znali o čemu je riječ i zašto se on smije,ali smjeh nam je svima trebao.

Došao je trenutak da on ide na vanjsku stražu od 01-02h po ponoći.Moja smjena je bila od 02-03h. Otišao je i rekao "kad se ti vratiš sa smjene podsjeti me gdje smo stali razgovarati". Sjedio sam tako u uglu podruma, razmišljao o svemu o čemu mi je govorio i o čemu smo pričali.I radovao se nastavku našeg razgovora. U tom je netko ušao i rekao "poginuo je......". Nitko nije reagirao, jer tih dana to je bila normalna vijest. Na smrt se više nitko nije obazirao,jednostavno bili smo samo prazne sjene.Ja sam uzeo neki dječiji roman i čitao, a tad je došao moj red za odlazak na stražu. Popeo sam se u prizemlje zgrade a vani je bila mjesečina,pun mjesec, jednostavno kao dan.

Došao sam do jednog suborca i pitao ga gdje je taj što je poginuo? pokazao mi je rukom, i tad sam ispred zgrade 4-5 m od ulaza ugledao bijelu ceradu. Pa kako? tiho sam pitao kolegu, "snajper ravno u čelo" odgovorio mi je, "čuvaj se onog prolaza tamo je snajper". Vidio sam taj prolaz ali malo,jer ga je zaklanjalo jedno srušeno stablo.Niti danas ne znam kako i zašto sam napravio to što sam napravio.Iazašo sam ispred zgrade, i puzeći došao do bijele cerade, otkrio sam je u ugledao NJEGA. Bio je to on, moj NN frend, POLICAJAC. Zanijemio sam, i gledao u njegovo lice obljepljeno krvlju. Gledao sam, a u meni samo praznina, nema tuge, nema straha,nema ničega, samo jedna velika praznina.

Dvojica kolega dopuzala su do mene i odvukla me, shvatili su da sam u šoku i da ću poginuti ako ostanem još koji trenutak. Jedan me ošamario i tiho kroz zube vikao na mene "jesi lud,što radiš, hoćeš i ti da pogineš".Bilo mi je svejedno.Premda sam tih dana vidio mrtvih na sve strane,ranjenih,iskasapljenih,ali ovo me je dotuklo,ovo mi je uništilo svaku nadu pa i onu zadnju koju mi je on dao.Bio je to moj trenutak spoznaje da je kraj, da pomoć stvarno neće doći i da se ne treba nadati više ničemu,već samo pomoliti i čekati sutra.

Kad sam došao sebi nakon sat vremen, zamolio sam trojicu dečki koje nisam poznavao da mi pomognu da ga pokopamo.Pokopali smo ga iza zgrade pred svitanje, i nastavili sa daljnjim povlačenjem prema Tvornici Borovo, jer nismo smjeli dočekati jutro.Oduka nižih zapovjednika koji su ostali je pala "sutra se predajemo četnicima". To je moje sjećanje na jednog Varaždinskog policajca i sve njegove kolege koji su došli da bi pomogli nama u Vukovaru. Hvala im svima a posebno mom NN prijatelju policajcu"

izvor: Forum.hr / Casio